Šime Starčević rođen je 1784. godine u Žitniku kraj Gospića. Već od malih nogu pokazivao je iznimnu znatiželju i ljubav prema učenju. Školovao se u Varaždinu, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a zatim je studirao filozofiju u Grazu i Zagrebu te bogosloviju u Senju. Godine 1808. zaređen je za svećenika, nakon čega je svoju svećeničku službu obavljao u Gospiću, Ličkom Novom, Udbini i Karlobagu.
Starčević je bio poliglot i pravi filolog; osim materinjeg jezika, tečno je govorio i pisao na latinskom, francuskom, talijanskom i njemačkom, a bio je sposoban čitati sve slavenske jezike. Ta njegova znanja omogućila su mu da na jedinstven način promišlja i oblikuje jezik, čineći ga dostupnim i razumljivim svojim sunarodnjacima.
Šime Starčević posebno je poznat po svojim dvjema gramatikama tiskanima 1812. godine u Trstu. Njegova Nova ricsoslovica ilircska bila je prva gramatika hrvatskoga jezika napisana na samom hrvatskom jeziku, bez usporedbi s drugim jezicima. U njoj je zagovarao jedinstveni hrvatski književni jezik temeljen na narodnim štokavskim govorima, posebno favorizirajući ikavicu, čime se razlikovao od mnogih svojih suvremenika koji su naginjali dubrovačkoj ijekavici. Starčević je u ovoj gramatici prvi sustavno opisao novoštokavski četveronaglasni sustav, pokazujući iznimnu preciznost i stručno znanje.
Osim prve gramatike, Šime je preveo i prilagodio Mozinovu gramatiku francuskoga jezika, doprinoseći razvoju stranih jezika i općeg obrazovanja u Hrvatskoj. Kasnije je objavljivao i Ričoslovje (1849. i 1850.), koje je također pisano štokavskom ikavicom, potvrđujući njegovu dosljednost u promicanju hrvatskog jezika i narodne tradicije.
Šime Starčević nije bio samo teolog i pedagog, već i vizionar jezika. Njegova predanost hrvatskom jeziku i obrazovanju ostavila je dubok trag i nadahnula generacije jezikoslovaca, pisaca i učitelja. Bio je čuvar jezične baštine, a njegova djela i danas svjedoče o njegovoj strasti prema jeziku, kulturi i znanju.
