U tišini jezera Lago Maggiore, u gradiću Aroni, 2. listopada 1538. godine rodio se Karlo Boromejski (San Carlo Borromeo)— dječak čija će poniznost, mudrost i hrabro srce stoljećima nadahnjivati vjernike diljem svijeta. Rođen u uglednoj obitelji Borromeo, mogao je birati lagodan život moći i utjecaja, ali od malih je nogu osjećao poziv prema nečemu većem, dubljem i svetijem.
Već kao mladić isticao se ozbiljnošću i željom za znanjem. U Paviji je doktorirao crkveno i civilno pravo, a njegov ujak, papa Pio IV., uočivši Karlov izuzetan karakter, imenovao ga je kardinalom i nadbiskupom Milana. Iako je bio jedan od najmlađih kardinala svoga vremena, Karlo je nosio svoje dužnosti s iznimnom odgovornošću i skromnošću.
Kao papin državni tajnik imao je ključnu ulogu u dovršetku Tridentskog sabora — važnog trenutka za obnovu Crkve. Nije bio teoretičar koji djeluje iz sjene, već čovjek koji je putovao, razgovarao, ispravljao nepravde, učio kler, osnivao seminare, otvarao vrata siromašnima i tražio načine da vjera postane izvor svjetla za sve ljude. Utemeljio je i bratovštinu za poučavanje vjere, želeći da svako dijete i svaki vjernik upozna Boga na razumljiv i živ način.
Ali njegova svetost najviše je zasjala onoga trenutka kada je Milan pogodila strašna kuga. Dok su mnogi bježali, Karlo je ostao. Danju i noću obilazio je bolesne, hrabrio preplašene, dijelio hranu, lijekove i ono najvrjednije — osjećaj da nisu sami. Kršio je protokole svojega vremena samo da bi bio uz one kojima je trebao pastir.
Nosio je užad oko vrata kao znak pokore i molio hodajući bos kroz grad, zagovarajući milost za svoj narod. Svoje je bogatstvo dijelio do posljednjeg novčića i nije prezirao nijedno lice, nijednu ranu, nijednu suzu.
Zbog svega toga ljudi su u njemu prepoznali sveca još za života.
Karlo je preminuo 3. studenoga 1584. godine, a vjernici su ga ubrzo počeli zazivati u bolestima trbuha, čirevima, grčevima i svim patnjama tijela i duha. Postao je zaštitnik biskupa, kateheta, katekumena, sjemeništaraca, duhovnih vođa i brojnih gradova, naselja i župa. Njegov lik i danas krasi mnoge crkve i oltare — osobito ondje gdje je živa želja za obnovom Crkve i srca.
Njegova ostavština ne mjeri se samo u knjigama, pismima i odlukama, nego u primjeru života. Bio je čovjek koji je znao da prava snaga Crkve dolazi iz poniznosti, molitve i služenja potrebitima. To je poruka koja ne zastarijeva.
I upravo zbog tog dubokog, trajnog utjecaja, vjernici u Karlobagu odlučili su mu posvetiti svoju crkvu. Kao zahvalnost, kao zavjet i kao podsjetnik da je svaki dan prilika da živimo poput njega — predano, hrabro i s vjerom koja grli svijet.
Crkva Svetog Karla Boromejskog u Karlobagu tako ne nosi samo njegovo ime. Ona nosi njegov duh: duh pastira koji se ne boji, čovjeka koji ljubi, sveca koji i danas nadahnjuje.
