Marko Mesić (oko 1640. – 2. veljače 1713.) bio je hrvatski svećenik, vojni kapelan i jedan od najvažnijih organizatora otpora Osmanlijama na području Like i Krbave krajem 17. stoljeća. Rođen je u Brinju, u plemićkoj obitelji, gdje je proveo djetinjstvo i stekao temeljno obrazovanje. Od najranije mladosti bio je vezan uz Crkvu i krajiški život obilježen stalnom osmanskom prijetnjom, što je snažno utjecalo na njegovo kasnije djelovanje.
Za svećenika je zaređen 1664. godine, nakon čega je započeo službu kao župnik u Brinju. Zbog svoje iznimne angažiranosti i ugleda 1678. imenovan je senjskim kanonikom. Već tada se isticao čestim odlascima u krajeve pod osmanskom vlašću, gdje je djelovao među tamošnjim kršćanskim stanovništvom, zbog čega je morao davati objašnjenja crkvenim vlastima u Rimu. Papa mu je 1676. dao posebno odobrenje za obavljanje dužnosti vojnog kapelana.
Tijekom Velikog bečkog rata (1683.–1699.) Mesić je bio ključna osoba u organiziranju hrvatskih krajiških postrojbi koje su sudjelovale u ustancima i borbama za oslobođenje Like i Krbave. U suradnji s karlovačkim generalom Ivanom Fridrikom Josipom Herbersteinom sudjelovao je u oslobađanju tih krajeva 1689. godine. Na ruševinama stare krbavske katedrale sv. Jakova odslužio je misu zahvalnicu, prvu nakon Krbavske bitke 1493.
Nakon oslobođenja imao je snažan utjecaj na upravu, sudstvo i crkvenu obnovu Like i Krbave te je postao prvi ličko-krbavski arhiđakon. Bavio se naseljavanjem opustjelih krajeva, dijelio zemlju doseljenicima katoličke i pravoslavne vjere te sudjelovao u obnovi Rimokatoličke crkve. Za zasluge mu je car Leopold I. 1693. darovao selo Mušaluk. Umro je u Karlobagu, gdje je, prema najvjerodostojnijim istraživanjima, i pokopan.
