Marko Mesić (oko 1640. – 2. veljače 1713.) bio je hrvatski svećenik, vojni kapelan i jedan od najvažnijih organizatora otpora Osmanlijama na području Like i Krbave krajem 17. stoljeća. Rođen je u Brinju, u plemićkoj obitelji, gdje je proveo djetinjstvo i stekao temeljno obrazovanje. Od najranije mladosti bio je vezan uz Crkvu i krajiški život obilježen stalnom osmanskom prijetnjom, što je snažno utjecalo na njegovo kasnije djelovanje.
Za svećenika je zaređen 1664., nakon čega je započeo službu kao župnik u Brinju. Zbog svoje iznimne angažiranosti i ugleda 1678. imenovan je senjskim kanonikom. Već tada se isticao čestim odlascima u krajeve pod osmanskom vlašću, gdje je djelovao među tamošnjim kršćanskim stanovništvom, zbog čega je morao davati objašnjenja crkvenim vlastima u Rimu. Papa mu je 1676. dao posebno odobrenje za obavljanje dužnosti vojnog kapelana.
Tijekom Velikog bečkog rata (1683.–1699.) Mesić je bio ključna osoba u organiziranju hrvatskih krajiških postrojbi koje su sudjelovale u ustancima i borbama za oslobođenje Like i Krbave. U suradnji s karlovačkim generalom Ivanom Fridrikom Josipom Herbersteinom sudjelovao je u oslobađanju tih krajeva 1689. godine. Na ruševinama stare krbavske katedrale sv. Jakova odslužio je misu zahvalnicu, prvu nakon Krbavske bitke 1493. godine.
Nakon oslobođenja imao je snažan utjecaj na upravu, sudstvo i crkvenu obnovu Like i Krbave te je postao prvi ličko-krbavski arhiđakon. Bavio se naseljavanjem opustjelih krajeva, dijelio zemlju doseljenicima katoličke i pravoslavne vjere te sudjelovao u obnovi Rimokatoličke crkve. Za zasluge mu je car Leopold I. 1693. godine darovao selo Mušaluk. Umro je u Karlobagu, gdje je, prema najvjerodostojnijim istraživanjima, i pokopan.
